Podstaknuta objavama prica iz porodilista iz susjedne nam Hrvatske, pa i kod nas, odlucila sam da i ja podijelim svoju pricu s Vama. Imam 24 godine i sincica od 8 mjeseci. Trudonocu mi je vodio dr. Murat Dzuderija u mom Domu zdravlja sve do 10 dana prije termina. Za tog covjeka sve pohvale, detaljan je sto se tice pregleda i mozete s njim pricati o svemu sto Vas zanima.24.3.2014g, otisla sam na GAK Jezero jer sam htjela da se odlucim za doktora koji ce me poroditi.
Prijateljica mi je savjetovala dr.Borisa Nikulina.
Dosla sam na GAK i doktor me je primio i pregledao. Prvo mi je uradio ultrazvuk i rekao da je sve ok, a zatim i vaginalni pregled koji je bio poprilicno grub ali na srecu kratko je trajao.
Rekao mi je da je termin 30.3 te da se vidimo dan-dva prije termina. Cinio mi se simpatican i fin doktor. Krenula sam malo da prosetam kroz Pionirsku dolinu i nakon 15 minuta sam se pozalila suprugu da me boli stomak, onako kao pred mjesecnicu.
Sjela sam u auto i vozili smo se kuci, usput svrativsi da nesto pojedem. Trudnicama su oci uvijek gladne znate kako je :). Tada mi je pukao vodenjak i uhvatila me je panika jer ipak prvo dijete, ne znam kako da se ponasam. Citavu trudnocu sam nosila spakovanu torbu za bolnicu, ali eto taj dan, kao po nesreci, zaboravim ju kuci. Kada sam stigla u prijemnu ambulantu, posto sam bila bez stvari, med.sestra inace starija gospođa, dala mi je pidzamu i ogroman komad vate umjesto uloska. Tu sam provela sat vremena, nije bilo bolova ali je isticala plodna voda.
Suprug je donio stvari i prebacili su me na odjel s ostalim trudnicama. Odmah sam primjetila da je hiijena zaista na vrhunskom nivou, od kreveta, posteljine pa sve do toaleta. Vec je bilo oko 19h. Pitala sam medicinsku sestru da li zna kada radi moj doktor a ona je rekla da je tu noc dezurni. Bolovi su poceli u 3 sata ujutro. Prvo nalik onim menstrualnim i bili su podnosljivi, cak stavise, mislila sam u sebi "ovo je taj najveci bol? Hhahaha, smijesno"
Zatim su me oko 7 ujutro prikljucili na CTG. Svaku od nas po par minuta i sve je bilo ok. Oko 15 sati, sad vec narednog dana tj.25.3, poceli su pakleni bolovi.
Pregledavali su me na svakih 10-15 minuta i svaki put isti odgovor- otvorena 2 prsta. Moj divni doktor Nikulin koji je bio dezurni, nije se ni udostojio da dodje da me vidi i pita kako sam. Tu noc sam u hodniku srela doktora Sanjina Dekovica. E tom covjeku jedno ogromno HVALA!! Ne samo da me je tjesio jer sam bila vidno uspanicena, prag bola mi je ravan nuli, nego je covjek po 50 puta hodao gore-dole samnom po hodniku bodreci me i disao je svaku moju kontakciju iako nije moj doktor.
U 18h su me odveli u pripremnu ambulantu. Napominjem da nista nisam ni jela ni pila. Tu sam bila sat i po vremena na CTG-u, krvave suze sam isplakala. Opet pregledi svako malo i opet otvorena 2 prsta, nece dalje pa nece. Tu sam molila i klecala na koljenima za apaurin i poslije sat vremena su mi se smilovali i dali 5mg. Opet je dosao dr .Dekovic da vidi sta je samnom. Tada je dosla i neka starija doktorica , punija, kratke smeđe kose, ne znam kako se zove i rekla :"Sta se vise zajebajete s njom, vodite je na porod, tu je citav dan, sta ste do sad radili."
Na srecu, bar sam tako mislila, odveli su me u salu za porođaj u kojoj je bio smjesten samo jedan stol za porod, s prozorima, ma onako luksuz. Opet CTG i ukljucise mi drip.Od bolova sam malo je reci vristala, dobila sam napone u prazno.Onda je uslo nekih 5-6 sestara od kojih nijedna nije bila starija od 26 godina i pocele da govore "vidi ove, sta joj je, kao da te dave. De se Boga ti smiri i ne vristi, cuju te do Skenderije".
Od bola sam se drzala za stalak od infuzije i opet mi je usla ista postava doktora da mi kazu kako sam bezobrazna i svakakva, najgora pacijentica ikad i kako ce me tuziti na sudu. Zatim su telefonski zvali moja majka i muza i njima su takođe rekli da sam bezobrazna, kako vristim i uznemiravam sve, aman zaman bezveze dramim. Onda je i meni sve prekipjelo jer se i 45 minuta nakon dripa i dalje NE OTVARAM !!!
Izvadila sam iglu iz ruke i od muke sjela,ni tamo ni ovamo. Onda su mi opet usli svi doktori i rekli da ce mi napisati otpusnicu i da idem mami i tako se ponasam, pa cu na sud i svasta. Vratili su mi drip i zakljucali me u tu sobu! Na svo moje zapomaganje su se oglusili a onda oko 20:30 ulazi neki stariji doktor i kaze "Dosta je tebe vise", prolazi iznad mog kreveta,vezu mi noge i hvata me za kosu,kaze "Glavu dole i guraj svom snagom da TO IZGURAMO napolje".
Zatim njih 5 mi nalijeze na stomak laktovima, rade epiziotomiju i ja sam iz jednog napona i ne znam ni sama koje snage, donijela moju bebicu na svijet. A u sobi tisina...ja opet vristim jer ne cujem bebin plac.
Pupcana vrpca jednom omotana oko vrata. Udarise ga po guzi i on zaplaka. Premisljali su da li da mi daju bebu na prsa jer sam bila bezobrazna prema njima. Opet vrisnem i dobijem svoju bebu. Hematom na glavi kao kuca i sestra kaze "Vidi kakva si ti majka sta si djetetu s glave uradila".
To me je toliko pogodilo da sam odmah htjela da umrem. Zamolila sam da mi daju bar krisku hljeba a oni kazu jest ces kad dodjes kuci.
Na red dolazi sivanje, osjetim anesteziju, svaki ubod i zatezanje konca. Nema veze, najgore je proslo. Kada su zavrsili rekose mi da ne mrdam i lezim dva sata i da ne smijem zaspati. Pokrise me dekom jer me je groznica uhvatila. Nista vise ne osjetim. Vani poce snijeg da pada.
Zamolim sestru da mi da malo vode,a ona uze vode u dlanove i pljusnu me kao psa. Dosla je i starija med sestra koja me je prebacila na krevet i odvukla na odjel sa ostalim novopecenim mamama.
Njoj takođe svaka cast jer mi nisu odobrili da svoje stvari uzmem, nego je muz 5 puta vozio po 25 kilometara da mi ih donese. Ta me je zena istusirala, pomogla da se smjestim, nasla uloske i jednokratne gacice dok nisu dosle moje stvari. Svi su se cudili jer sam toliko bila u porođajnoj sali.
Bebu su mi donijeli oko 23h. Moj zivot..citavu noc nije ni glasica pustio, mislila sam da ne dise. Zaspala sam i ujutro vizita u 7 sati. Sve je ok. Vidim dvije mame koje su rodile curice, doje svoje bebe a ja ne znam sta da radim ni kako.
Odveli su mi bebu i rekli da taj dan izlazimo i da se spremimo. Oko jedan sat smo bili otpusteni. Izasla sam iz bolnice i dosla kuci, usput kupila Hipp AD formulu. I tako beba zivjela ta dva dana na tome.
Treci dan dolazi patronazna sestra Fadila. Odmah pita zasto ne dojim bebu a ja onako u cudu rekoh
" Pa ne znam kako". Kaze zena kako ne znam jer u otpusnom pismu pise date instrukcije i beba doji.
Hvala joj jer me je naucila i to i da je nije bilo ne bih iskusila to predivno vijeme i uskratila svojoj bebi ono najzdravije i najvaznije.
Danas, moj sin nema ni hematom i prelijepa je osmomjesecna beba.Ljubav mamina jedina
OVIM PUTEM HVALA DOKTORU NIKULINU STO NIJE DOSAO NI DA ME OBIĐE NI DA PITA KAKO SAM I STA SAM. DA SAM MOZDA DALA 100- 200 KM DOSAO BI.
HVALA VAM STO STE MI SVOJIM GRUBIM PREGLEDOM PROKINULI VODENJAK I UGROZILI I MENE I MOJE DIJETE. HVALA ZA DVA DANA KONTRAKCIJA I MUKE.
HVALA JEDINO DOKTORU SANJINU DEKOVICU ZA SVE. ZA MOJ I BEBIN ZIVOT I ZA MOJU SRECU, ZA SVAKU KONTRAKCIJU KOJU JE DISAO SKUPA SAMNOM, ZA HODANJE PO HODNIKU PO 50 PUTA I ZA SVE RIJECI UTJEHE. VELIKI STE COVJEK. BOG VAM DAO SVAKO DOBRO.
HVALA TETI KOJA ME JE TUSIRALA I OBUKLA I PROKRIJUMCARILA VECERU DA POSLIJE DVA DANA JEDEM! I OPET BIH SUTRA NA JEZERU U INAT. JAKA SAM. MAJKA SAM. MOGU SVE!! ALI SAMO KOD DOKTORA DEKOVICA.
Toliko od mene, sretno buducim mama
Nema komentara:
Objavi komentar